Prestanimo odgajati djecu za vrijeme kojeg više nema

Najvažnija vještina danas je prilagodljivost.

Svijet u kojem živimo stalno se mijenja, iz dana u dan. Škola ne potiče tu vještinu, dapače. To nam je korona najbolje pokazala. Poslije online nastave, izbijanja iz škole, nedostatak druženja, ugroženog mentalnog zdravlja djece,… samo su se vratili u škole i nastavili potpuno istim putem kako da se ništa nije dogodilo. Stagnacija i nazadovanje.

Glavna bolest današnjice- stres koji tjera na još veću kontrolu djece, previše obaveza (izvanškolskih aktivnosti), potiče helihopter roditeljstvo i mikromenadžiranje djeteta. Roditelji sami sebi nabijaju stres potpomognuti školom i društvom.

Roditelji nisu dobro; ne znaju se nositi s osjećajima, ni svojim ni dječjim, a rezultat su stres, burnout, kritike. Misle da su problem (stres, burnout); krive sebe, ne pričaju o problemima (kritike). Ako se roditelji ne osjećaju dobro, sigurno i neshvaćeno, ni dijete ne može biti dobro.

Zašto je teško?

Živimo u svijetu gdje imamo puno više nego ikad (profesionalno i osobno), no nikad nismo bili osamljeniji, neshvaćeniji,…

Nismo naučili slušati sebe; naučeni smo da se povodimo za drugima. No, znmo puno, imamo znanja i vještine; znamo da ne želimo to za svoju djecu, ali…

Previše smo zarobljeni u starom vremenu: dobre ocjene, škola je važna, uz koju djetetu treba 101 dodatna aktivnost….

Kada su škola i moderno radno okruženje nastali, fokus je bio na IQ, odnosno na lijevoj strani mozga. Tu se nalazi logika i pamćenje što je bitno za školu jer treba sve zapamtiti. No, dolaskom interneta, znanje je dostupno svuda i uvijek.

Tada se počelo govoriti o EQ tj. o desnoj strani mozga gdje su smještene emocije. Kreće (lažna) debata: što nam treba IQ ili EQ?

U 21. stoljeću potrebna nam je svjesnost cijelog tijela koja integrira inteligenciju i ono što osjećamo u sebi. Nameće nam se potpuno novi cilj: slušati sebi i svoje tijelo.

Vještine izvršnog funkcioniranja (planiranje, organizacija, upravljanje vremenom, fokus, pažnja, izvedba, samokontrola, rješavanje problema, fleksibilnost) su potrebne za uspjeh u školi i životu. One vještine o kojima se još uvijek ništa ne zna u našim školama. Tek kada o njima počnemo govoriti i razvijati ih, premostit ćemo ovaj jaz u učenju: muke po školi i učenju, nemotiviranost, izbjegavanje i odbijanje učenja.

Sve ove vještine su u nama, samo ih treba razvijati, a ključne su i za razvijanje otpornosti kod djece.

Kao socijalna bića, djeca trebaju:

1. razumijeti svoje i tuđe osjećaje,

2. razvijati suradnju i komunikaciju (kako reći da te se čuje).

Kreativno mišljenje (kritičko mišljenje i rješavanje problema) te određivanje ciljeva i kako ih ostvariti su vještine koje djeca svakodnevno trebaju usavršavati.

No, možda najvažnije pitanje od svih je naš doprinos; kako doprinosiš nekome i nečemu. Jer, i za djecu i za odrasle, ovo je najveća motivacija za učenje i život; kad imaš svoju svrhu.

Ovo je holistička intelektualna integracija cijelog tijela i mozga. Ako to poštujemo, nećemo imati anksiozne generacije.

Što roditelji mogu (ili kada više postane previše)?

Što bi se dogodilo kada bismo svoj mindset počeli mijenjati u play mindset? Umjesto negativnosti, kritiziranja, vikanja, neslušanja sebe, reći sebi ‘Ovo mi je novo, kako/ što mogu, kako mi ovo može pomoći. Te:

- bili svjesni što radimo te kako to utječe na nas i našu djecu?

- slijedili intuiciju?

- znali da izvanškolske aktivnosti ne garantiraju uspjeh,

- a perfekcionizam je već odavno uzeo maha; zaboravili smo na dječju igru ono što djeci danas najviše treba?

- zadovoljavali svoje i djetetove osnovne potrebe: dovoljno sna, zdrava hrana, vode, kretali se?

- fokusirali se na jednostavna znanja?

- stalno se podsjećali na to koje su naše vrijednosti? One nas guraju naprijed.

- ne povodili se za masom, bili dosljedni i oštri u svojim stavovima, s ljubavlju postavljali granice, radili na samokontroli?

Što bi se dogodilo? Jer…

…najvažnija vještina danas je prilagodljivost ili još bolje rečeno- pripadati, a ne izgubiti sebe!